Alumni

Danas radim kao: voditelj Ureda za odnose s javnošću i medije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Hrvatsko-češkog društva
Završio sam studij godine: 2001.
Na studij bohemistike došao sam slučajno. Htio sam studirati povijest, a kako se mnogo više studenata primalo na dvopredmetni studij, morao sam izabrati drugi predmet i gledao sam gdje je lagani prijemni ispit, da ne riskiram pad. Ustanovio sam da za prijemni na češkom treba samo znati hrvatsku gramatiku i odlučio sam se za češki. Imao sam naravno i prije toga određene simpatije prema Češkoj, prije svega zbog jezika jer mi je još od malih nogu bilo zanimljivo da se radi o jeziku koji je sličan hrvatskom, a ipak različit. Zanimljivo mi je bilo slušati dijaloge u filmovima i serijama kao što je Tajanstveni otok za koji sam tek kasnije ustanovio da je zapravo slovačka serija, kao i da je špica crtića A je to zapravo na slovačkom, no tada naravno nisam razlikovao ta dva jezika. Švejka sam prvi put pročitao s 14 godina i sve su to bili dobri temelji, no došavši na studij češkog otvorio mi se pogled u svijet koji ranije nisam dovoljno poznavao, od češkog jezika i književnosti do kulture općenito, povijesti, piva, kulinarstva… Zbog povijesti kao glavnog predmeta najviše me je dakako zanimala češka povijest, pa onda i problematika jezika i književnosti vezana uz pojedina razdoblja češke povijesti, a s vremenom sam postao svjestan bogatstva hrvatsko-čeških veza i počeo ih istraživati. Time sam skladno spojio obje svoje struke u kojima nisam nikad radio, ali su mi postale hobi. Za to je presudno bilo uključenje u Hrvatsko-češko društvo već na drugoj godini studija, a tako sam ujedno došao i u doticaj i s našim domaćim Česima, s češkom manjinom u Zagrebu i Hrvatskoj. U poslovima koje sam radio, posebno u novinarstvu, činjenica da sam diplomirao češki davala mi je određenu dodanu vrijednost. Jer mnogo je novinara koji su diplomirali povijest, ali diploma bohemistike ipak spada u područje egzotičnog. I danas se sa zahvalnošću sjećam svojih profesora, pokojnog Predraga Jirsaka, Dubravke Sesar, Alena Novosada, Katice Ivanković, Renate Kuchar, a veseli me kad ustanovim da među osobama kulturnog i javnog života ima i onih koji su diplomirali bohemistiku, premda se njome ne bave, pa i mojih generacijskih kolega. To je zoran dokaz da studiranje bohemistike nije uzaludno, naprotiv, može biti isplativo jer zbog stalnog uspona hrvatsko-češke gospodarske suradnje znanje češkog može biti dobra referenca kod traženja posla. No niti oni koji završavaju u poslovima koji nemaju direktne veze s bohemističkom diplomom nisu na gubitku jer ih studij duhovno obogaćuje otvaranjem vrata u jezik i kulturu nama bliskog češkog narod od kojeg, kako je govorio Stjepan Radić, Hrvati mogu puno toga korisnog naučiti.