Studij bohemistike na našemu Fakultetu relativno je mlad studij: kao godina njegova osnutka službeno se navodi 1918./19., kad je pokrenut lektorat češkoga jezika. U prilog sustavnijemu razvitku zagrebačke bohemistike ide duga tradicija češko-hrvatskih kulturnih kontakata, kao i činjenica da se sami početci suvremenoga zagrebačkog Sveučilišta vezuju uz imena bliska češkim akademskim krugovima. Naime, kad je 1874. utemeljen Mudroslovni fakultet, Zemaljska je vlada za popunjavanje stolica (katedara), uz M. Mesića, F. Markovića i V. Jagića, zadužila i na Jagićevo mjesto (uslijed njegove izočnosti) odmah imenovala češkoga slavista Leopolda (Lavoslava) Geitlera (1847.–1885.). Tako je između prvih šest otvorena i Stolica za filologiju slavensku. Fizionomiju hrvatske slavistike zacrtao je njezin utemeljitelj, Schleicherov sljedbenik i komparativni slavist prof. Geitler, kojega su naslijedili T. Maretić i S. Ivšić. Geitlerovi slavistički interesi obuhvaćali su i određena bohemistička područja, posebno povijesnojezična – u okviru predavanja slavenske poredbene gramatike (Glasoslovlje glavnih slavenskih narječja, Skladnja slavenska, Temelji etimologije slavenske), ali i književno-povijesna (npr. o Kraljevodvorskome rukopisu).

U rastu Filozofskoga fakulteta važnu su ulogu imali seminari; već je 1886. godine osnovan Seminar za slavensku filologiju, koji je prerastao u Odsjek za slavensku filologiju, unutar kojega je kasnije osnovan i studij bohemistike. Slavistički su studiji sačuvali kontinuitet od osnutka Fakulteta do danas.

Za razvitak hrvatske bohemistike najzaslužniji su komparativni slavisti. Slavenske su jezike poučavali učitelji (lektori). Prvi je učitelj ruskoga i drugih slavenskih jezika bio Fran Celestin (1843.–1895.), inače utemeljitelj zagrebačke slovenistike, slavist školovan u Beču i Sankt Petersburgu, gimnazijski profesor u Vladimiru, Harkovu i Zagrebu, gdje je od 1876. do 1892. godine usporedno radio i na Fakultetu. Obrađivao je i pojedina poglavlja iz češkoga jezika i književnosti. Bavio se kulturama slavenskih naroda i prevodio književne klasike, između ostalih i češke.

Redovna je nastava iz češkoga jezika započela akad. godine 1918./19. Prvi češki lektor bio je slavist i klasični filolog Stjepan Musulin (1885.–1969.). Studirao je u Krakovu, Pragu i Zagrebu. Od 1922. do 1939. godine bio je ravnatelj I. muške klasične gimnazije u Zagrebu. Nakon rata bio je ravnatelj novoosnovanoga Akademijinog Instituta za jezik. Godine 1950. postao je dopisni, a 1953. pravi član JAZU. Od 1918. do 1935. godine usporedno radi i kao lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu, a od 1920. do 1930. godine honorarno predaje češki jezik i na Visokoj školi za trgovinu i promet. U svojoj je Češkoj gramatici (1924.) dao iscrpni i sustavni pregled strukture suvremenoga češkog književnog jezika. Priredio je hrvatske prijevode djela niza slavenskih književnih klasika, a u svojim se prikazima i esejima bavio i češkim autorima: Macharom, Langerom, Masarykom i drugima.

Godine 1921. i 1926. nekoliko je predavanja iz češke povijesne gramatike održao poznati hrvatski slavist, tada profesor slavenske poredbene gramatike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Stjepan Ivšić (1884.–1962.).

Za razvitak studija bohemistike posebno je zaslužan komparativni slavist Josip Vrana (1903.–1991.). Diplomiravši 1928./29. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu “historiju južnoslavenske književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) te narodnu historiju, češki i francuski jezik (C)”, proveo je četiri semestra 1928./29. i 1929./30. godine na Karlovu sveučilištu u Pragu, specijalizirajući se za područje staroslavenskoga jezika i poredbene slavistike. Na tome je području 1955. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i doktorirao. Radio je kao učitelj i gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je (1935.–1946.) na Filozofskome fakultetu usporedno bio i lektor za češki jezik (1936. naslijedio je S. Musulina). U novoj organizaciji studija vodio je 1945./1946. i 1946./47. godine lektorat iz češkoga jezika kao pomoćnoga predmeta (dva jezična tečaja – za početnike i za napredne). U razdoblju od 1947. do 1955. godine uklonjen je iz prosvjete i namješten kao činovnik. Godine 1955. ponovno je imenovan lektorom za češki jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, od 1960. nasljeđuje Ivšića te predaje i slavensku poredbenu gramatiku, 1963. je postavljen za predavača (dekan Lj. Jonke), a 1966. za višega predavača. U tome je zvanju dočekao svoje umirovljenje 1970. godine. Kad je 1965. godine češki jezik s književnošću postao drugi (B) studijski predmet, prof. Vrana je uz češke jezične vježbe i slavensku poredbenu gramatiku sustavno predavao i češku gramatiku (fonologiju, morfologiju i sintaksu). Njegov znanstveni opus obuhvaća teme iz širega slavističkoga područja: većinom su to paleoslavistički radovi i prilozi istraživanju povijesti hrvatskoga jezika. Objavljivao je na hrvatskome, češkome, njemačkome i francuskome jeziku u različitim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima. Napisao je Gramatiku češkoga jezika (1962.) i Uvod u slavensku poredbenu gramatiku (1965.), a posebno je vrijedan rezultat njegove suradnje s Radoslavom Katičićem – Slavenska poredbena gramatika Stjepana Ivšića (1970.), u kojoj je priredio i obradio slavenski dio te izvršio konačnu redakciju.

Pravi je utemeljitelj suvremene hrvatske bohemistike akademik Ljudevit Jonke (1907.–1979.). Diplomiravši 1929. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu “historiju južnoslavenske književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) te narodnu historiju, ruski i latinski jezik (C)”, proveo je dvije godine (1930.–1932.) na studiju slavistike i bohemistike u Pragu, što je presudno utjecalo na njegov bohemistički rad – premalo poznat u usporedbi s kroatističkim. Nakon što je 1942. godine izabran za asistenta prof. Ivšića pri Katedri za slavensku filologiju, gdje je 1944. godine doktorirao, 1947. godine je na prijedlog profesora S. Ivšića i M. Hraste izabran za lektora, a 1948. za predavača češkoga jezika i književnosti. U to je vrijeme (1947.–1955.) J. Vrana morao napustiti prosvjetu i Jonke je sam nastavio održavati nastavu iz češkoga jezika, a pokrenuo je i kolegije iz češke književnosti (1947./48. – Češki romantizam, 1948./49. – Češka književnost i Nerudino doba češke književnosti, 1949./50. – Starija češka književnost, 1956./57. – Češka književnost između dva rata, 1957./58. – Češka književnost starijega razdoblja i Češka književnost srednjega razdoblja, 1958./59. – Češka preporodna književnost i Realizam u češkoj književnosti, 1959./60. – Češka književnost Moderne itd.). Kao kroatist prof. Jonke je kontinuirano, osim za vrijeme svoga boravka u Pragu 1950.–1952. godine, predavao češku književnost sve do svoga odlaska s Fakulteta (1972.) i isključenja iz kulturne javnosti (1971. godine zatekao se na dužnosti predsjednika Matice hrvatske). Bohemistički je opus prof. Jonkea impozantan: zaslužan je prije svega za sustavnu recepciju suvremene češke književnosti u Hrvatskoj, kao i za recepciju hrvatskih klasika (posebno Šenoe i Krleže) u Češkoj. Na hrvatski je preveo mnoštvo recentnih djela čeških klasika, među kojima su I. Olbracht, V. Vančura, B. Němcová, J. Neruda, K. Čapek, J. Hašek, F. X. Šalda i dr. Objavio je niz članaka, studija, eseja i prikaza o recepciji hrvatske književnosti u Češkoj te o samoj češkoj književnosti. Iako je njegova osnovna znanstvena preokupacija bio hrvatski književni jezik, kao lingvista su ga zanimali i češko-hrvatski odnosi; u tome su smislu značajni njegovi radovi o Šulekovu udjelu u stvaranju hrvatske znanstvene terminologije (1954.) te o češkim elementima u hrvatskom književnom jeziku (1963.). Za posebne zasluge u promicanju češko-slovačko-hrvatskoga prijateljstva dobio je 1960. godine Zlatnu medalju Čehoslovačkoga društva za međunarodnu suradnju.

Između 1959. i 1968. godine češku je književnost (Odabrana poglavlja iz češke književnosti XX. stoljeća, Čitanje i tumačenje tekstova pisaca češke Moderne, Češki romantizam i dr.) na bohemistici s prekidima predavao asistent Božidar Škritek (1933.-1984.). Godine 1957. završio je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij tadašnje jugoslavistike, a fakultativno je studirao bohemistiku i polonistiku. Nakon studija je od 1957. do 1959. godine bio na specijalizaciji na Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje je tada, kao i 1964.–1966., bio i lektor za hrvatski jezik. U Pragu je upisao poslijediplomski studij i spremao disertaciju. Bavio se književnim stvaranjem, pisao pjesme, eseje i kritike te prevodio. Uredio je i dijelom preveo Sabrana djela A. P. Čehova (1958.–1961.), preveo je češke i slovačke pjesnike (Sládeka, Vrchlickoga, Tomana, Wolkera, Nezvala, Šotolu, Žáryja, Krausa, Váleka, Jesenskoga, Kral’a) za Antologiju svjetske ljubavne poezije (N. Miličević, 1968.) te obradio češke i slovačke autore za leksikon Strani pisci (1961.). Njegov je rad na Fakultetu prekinut 1969. godine.

Kad je 1965. godine formiran samostalni studij bohemistike, kadrovski su se problemi rješavali i uz pomoć gostujućih suradnika. Tako je akad. godine 1966./67. i 1969./70. lektorsku nastavu i seminar iz češke književnosti vodio praški profesor književnosti i komparatist, pisac, književni kritičar i prevoditelj, slavist i kroatist Dušan Karpatský. Njegov je prevoditeljski udio u recepciji hrvatske književnosti u Češkoj nemjerljiv (prevodio je Krležu, Marinkovića, Ujevića, Tadijanovića, Mihalića…), a zaslužan je i za recepciju češke književnosti u Hrvatskoj (na hrvatski je prevodio Seifertovu, Halasovu i Holanovu poeziju, Havelove eseje i dr.). Za Povijest svjetske književnosti (1975.) napisao je opširne prikaze češke i slovačke književnosti. Uredio je, književnopovijesno obradio i dijelom preveo građu za dvije velike antologije – Zlatnu knjigu češkoga pjesništva (NZMH, Zagreb 2003.) i Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v dílu stovky básníků (Prag 2007.) – najveću antologiju hrvatskoga pjesništva uopće.

Godine 1967./68. osnovana je posebna Katedra za zapadnoslavenske jezike i književnosti sa studijima bohemistike i polonistike. Na čelu Katedre do rujna 1995. godine bio je polonist prof. dr. sc. Zdravko Malić (1933.–1997.).

Na bohemistici 1967. godine počinje raditi – najprije kao ugovorni lektor, a od 1970./71. kao predavač – Zdenka Kurzová Ribarova. Studij češkoga, ruskoga i hrvatskoga jezika i književnosti završila je 1967. godine na Filozofskome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu. Doktorirala je 1969. godine na području poredbene gramatike slavenskih jezika s posebnim obzirom na staroslavenski jezik. Preuzevši na zagrebačkoj bohemistici lektorsku nastavu (1969./70. godine radila je i na slavistici na Filozofskome fakultetu u Pragu), a 1970./71. (nakon umirovljenja prof. Vrane) i svu teorijsku jezičnu nastavu, Z. Ribarova je uvela nove kolegije iz fonologije (za I. godište), morfologije (za II. godište) i sintakse suvremenoga češkog književnog jezika (za III. godište studija), čime se program i sustav studija bohemistike upotpunio, osuvremenio i uskladio s drugim neofilološkim studijima. I nakon odlaska s Fakulteta, 1975. godine, Z. Ribarova je 1976./77. i 1998./99. godine gostovala na našoj bohemistici: održala je ciklus predavanja iz češke gramatike i predavanja iz slavenske poredbene gramatike. Iako se znanstveni rad Z. Ribarove odnosi prvenstveno na paleoslavističko područje (nakon odlaska iz Zagreba bila je znanstveni savjetnik Instituta za makedonski jezik u Skopju) bohemistika je ostala posebno područje njezina interesa. Već je 1971. (1991. 2. izd.) u Zagrebu objavila opsežan i na suvremeni način obrađen Pregled češke gramatike. Surađujući s našim Fakultetom – kao mentor i član stručnih komisija, recenzent, suradnik i savjetnik za različita stručna pitanja – dr. sc. Zdenka Ribarova je na poseban je način zadužila zagrebačku bohemistiku.

Godine 1969./70. kao asistent za češku književnost na bohemistici počinje raditi Predrag Jirsak (1941.–2011.). Završivši 1965. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij anglistike i komparativne književnosti, bio je od 1967. do 1969. godine lektor za hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu. Vrativši se u Zagreb najprije se uključio u jezičnu nastavu (vježbe), a po odlasku prof. Jonkea s Fakulteta (1972.) preuzeo je kolegije iz češke književnosti. Kao asistent i viši predavač (od 1998.) do svoga je umirovljenja (2007.) predavao Uvod u češku književnost, Stariju češku književnost, Suvremenu češku književnost, posebna književna poglavlja, npr. Češku narativiku, te održavao književne proseminare. Bavio se književnim stvaralaštvom i prevođenjem. Bio je član uredništva časopisa Umjetnost riječi, objavio je niz znanstvenih rasprava, stručnih članaka, eseja, recenzija i prijevoda. Posebno se bavio teorijom književnosti i praškim strukturalizmom te objavio niz prijevoda čeških književnih teoretičara (Vodičke, Mukařovskoga, Levýja, Chvatíka, Wollmana, Kačera, Drozde, Červenke i drugih). Njegov je udio u recepciji suvremene češke književnosti u Hrvatskoj nezaobilazan; podatak o 173 biobibliografske natuknice iz češke književnosti u Hrvatskoj enciklopediji te 39 biobibliografskih članaka u Leksikonu stranih pisaca I.-II. dovoljno govori o Jirsakovu autoritetu na tom području.

Od akad. godine 1972./73. do svoga umirovljenja (2007.) praktičnu je nastavu (jezične vježbe) iz češkoga jezika na svim godištima studija kontinuirano vodila lektorica Renata Rehor Kuchar. Nakon višegodišnjega boravka i školovanja u Pragu R. Kuchar je 1973. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila studij rusistike i bohemistike. Kao jedini lektor na bohemistici godinama je sama pripremala i obnavljala nastavni materijal, skripta, tekstove, govorne vježbe za rad u fonolaboratoriju, filmove, testove i sl. Surađivala je na projektu Istraživanje hrvatske frazeologije(s A. Menac i D. Sesar obradila je dio građe za hrvatsko-češko-slovački frazeološki rječnik, 1986.). Uz pedagoški rad intenzivno se bavila i prevođenjem suvremene češke proze (I. Klíma, B. Hrabal, P. Kohout i dr.) i poezije (J. Seifert), a usto je bila i vrstan dvosmjerni stručni prevodilac.

Po odlasku Z. Ribarove, 1976. je godine kao asistentica za češki jezik na bohemistiku primljena Dubravka Dorotić Sesar. Završivši na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij ruskoga, poljskoga i češkoga jezika s književnostima, na znanstvenom se planu profilirala kao komparativni slavist i bohemist; na tome je području 1984. godine magistrirala, a 1988. doktorirala te 2001. postala redovita profesorica. Dubravka Sesar od samoga je početka uz jezične vježbe za slaviste preuzela i teorijsku jezičnu nastavu (fonologiju, morfologiju i sintaksu), a kad je 1979. godine češki podignut na razinu prvoga (A) studija – i seminar iz prevođenja. Kao novi kolegij uvela je Uvod u studij češkoga jezika s pregledom povijesti književnoga jezika. U znanstvenome se radu pretežno bavi komparativno-slavističkim pitanjima, posebno jezičnom standardizacijom i sintaksom slavenskih jezika. Prevodi sa slavenskih jezika, bavi se translatologijom i prevođenjem. Izdala je nekoliko knjiga: prijevode Iz češke preporodne poezije. K. H. Mácha, K. J. Erben i K. Havlíček Borovský (1996.), znanstvenu knjigu Putovima slavenskih književnih jezika, 1996), sveučilišni udžbenik Češki u 30 lekcija. Književni tekstovi. Gramatika. Konverzacija. Češko-hrvatski rječnik (2001.), obradila je slovačku i dio češke građe za Hrvatsko-češko-slovački frazeološki rječnik (s A. Menac i R. Kuchar) i dva češko-hrvatska / hrvatsko-češka rječnika (2002., 2004.) te objavila mnoštvo znanstvenih članaka, prikaza i prijevoda. Višestruko je nagrađivana za svoje prepjeve u Zlatnoj knjizi češkoga pjesništva D. Karpatskoga (2003.). U program studija bohemistike 1994./95. godine uključila je, kao izborne, kolegije iz slovačkoga jezika i književnosti, prve na našemu Fakultetu. Bila je voditelj dvaju slavističkih jezikoslovnih znanstvenih projekata, a sada vodi projekt Zapadnoslavenski jezici u usporedbi s hrvatskim. Uredila je tri istoimena zbornika radova suradnika na projektu (2009., 2011., 2013.). Od 1995./96. do 2004./2005. godine obavljala je dužnost predstojnice Katedre za zapadnoslavenske jezike i književnosti, a od 2009./10. do 2013./14 bila je predstojnica Katedre za češki jezik i književnost.

Napisala: Dubravka Sesar